Kako do zajedničke „matice“ Bosne i Hercegovine?

Vrlo složenog sustava i uređenja i po tome vjerojatno jedinstvena u svijetu, BiH se definira i kao država u kojoj žive tri konstitutivna naroda - Srbi, Bošnjaci, Hrvati i Ostali, kao najmalobrojniji. Ali, često su i konstitutivni u ulozi "ostalih" - ovisno u kojem dijelu BiH žive i gdje su manjina u odnosu na većinsku nacionalnu skupinu.

U Republici Srpskoj (RS) neugodnostima i vrijeđanju su izloženi Bošnjaci i Hrvati, u Federaciji Srbi i uopće, nacionalna skupina koja je na određenom području u manjini - svi. I nitko nije previše sretan u svojoj vlastitoj domovini, te se često okreću i gravitiraju „svojima“.

To učvršćuje daljnje "zbijanje redova" i okupljanje oko nacionalističkih političara, kažu sugovornici Deutsche Wellea. I daju recept za lijek, ali...

Manjine i "matice"

"Etničke grupe, koje su u manjini na određenim područjima, na marginama su društva", kaže za DW dr. Srđan Puhalo, psiholog, bloger i novinar s posebnim zanimanjem za istraživanje javnog mnijenja, socijalnu i političku psihologiju.

"Klone se bilo kakve vrste nacionalizma i nastoje biti dio društva, koji ne stvara probleme. To ne znači da su sretni i zadovoljni svojim statusom. Prepušteni su sami sebi i pokušavaju živjeti mirno ne praveći probleme, a to znači da nisu previše politički aktivni i okrenuti su rješavanju životnih pitanja", smatra on.

On skreće pažnju na još jednu, specifičnu, vrstu problema - mladi odlaze na školovanje u veća mjesta i ne vraćaju se, a povratnici tj. manjine postaju sve stariji.

"Političke elite usmjerene su na svoju etničku grupu tamo gdje su većina, a svoje sunarodnjake, koji su manjina, zaboravljaju. Ipak, vrlo često se događa da se manjine i njihovi problemi koriste za političke igre i dokazivanje ugroženosti svoga naroda, bez stvarne želje za suočavanjem ili rješavanjem problema", smatra Puhalo.

Pri tom posebno spominje susjedne države, koje naziva matice. "Srbi i Hrvati, znatno manje Bošnjaci, Srbiju i Hrvatsku opažaju kao "matice" i za svoje političke avanture traže njihovu podršku i najčešće je dobivaju", zaključuje on, "jer na taj način Srbija i Hrvatska kontroliraju političke procese u BiH".

Što se tiče Bošnjaka, Puhalo smatra kako postoji dio koji njeguje sentiment prema Turskoj, ali da njihov broj nije previše utjecajan. "Možemo kazati da upravo ta usmjerenost na druge zemlje - "matice"- , komplicira život svih nas u BiH, a pogotovo manjina, jer one su izložene cjelokupnom nezadovoljstvu ovih koji su u većini", zaključuje Puhalo.

"Dok ne 'rastabirimo' 90-te nama napretka nema"

Milkica Milojević, dugogodišnja novinarka i aktivistkinja iz Banja Luke, približno dijeli ovaj stav, ali ga artikulira na nešto drukčiji način.

"Kada govorim o "manjinskoj" poziciji često kažem, pomalo površno i anegdotski, da nikad napredak nije donijela većina nego hrabri i samosvjesni manjinci, koji su bivali neshvaćeni, isključeni, pa i progonjeni. Giordano Bruno nije bio pripadnik većine, nego prezreni manjinac, kojeg je spalila dominantna većinska politika. Antifšisti nisu bili većina, ali su pobijedili najveće zlo u povijesti čovječanstva", pojašnjava za DW ova novinarska veteranka.

Kompliciranost ovog pitanja ona sažima u nekoliko rečenica: "Sigurna sam da samosvjestan Bošnjak/inja otvorenog uma može puno bolje sagledati što se zaista događa u RS, nego prosječan Srbin, uljuljkan u udobnosti većinskog statusa. To isto može i bilo koji Srbin ili Srpkinja otvorenog uma u RS-u, ali, oni su u većoj opasnosti da ih "proguta" većinski narativ ili uplaši opasnost od proglašenja "izdajnicima" ili "autošovinistima".

Milkica Milojević kaže kako bi manjine svoj položaj mogle gledati kao "priliku da stvarnost sagledaju iz drukčijeg kuta".

"Posebno je pitanje zašto su ti ljudi, koji su u "manjini", marginalizirani u svojoj državi i zašto mnogi od njih BiH ne doživljavaju kao svoju domovinu", kaže ona, poentirajući ovu apsurdnosti u BiH.

Na pitanje, koji je "lijek", Milkica Milojević zaključuje: "Dok ne 'rastabirimo' 90-te, ali onako temeljito, pošteno, ne obazirući se na tabue, nama napretka nema. Nećemo moći objasniti sebe ni sebi samima, a kamoli strancima, kojih se sve ovo, na kraju krajeva, najmanje tiče. Neka jedu naše bureke i ćevape, idu na raftinge našim rijekama, dive se našim sevdalinkama, i nek se malo potrude nas shvatiti. Nama je dosta i nas samih".

„Je li nama do lijeka stalo?"

Mr.sc. Marko-Antonio Brkić iz Ureda za organizaciju i osiguranje kvalitete Sveučilišta Hercegovina uvjeren je kako su u BiH preopterećeni politikama identiteta, ali drži kako je moguće okrenuti smjer, koji imaju dominantne, kolektivne politike nabijene antagonizmima u BiH.

"Pitanje je, je li nama do lijeka stalo?", kaže ovaj sociolog. On u rješenju ovog pitanja povlači paralelu s multinacionlanim tvrtkama i usredotočenost na učinkovito upravljanje sustavima i dva glavna načina pristupa - kroz principe identiteta i resursa.

"Mislim da bi za nas u BiH puno važniji i zdraviji bio pristup na principu resursa, nego na principu identiteta. Ali, kako rekoh, previše smo opterećeni politikama identiteta. Zbog toga smo u problemu, koji je nerješiv ukoliko koristimo pristupe koji od rata, već skoro puna tri desetljeća, razaraju zdravo tkivo jednog stabilnog društva koje smo imali", komentira.

Svoju tezu Brkić pojašnjava primjerima neriješenih pitanja državne imovine koja propada, kako se koristi i tko ju zloupotrebljava, umjesto beskonačnog određivanja titulara, ali i sferi vladavine prava gdje ne bi trebalo biti selektivne pravde i selektivnog provođenja presuda, omalovažavanja sudova i sudaca, što se u BiH konstantno događa. Dodaje i kako ne bi smjelo biti ni korumpiranih i politički motiviranih tužitelja i sudaca.

"Većina lidera u političkom establišmentu svakog od tri konstitutivna naroda postavlja glavni problem u tome tko ima pravo, tko je titular, tko glavni stanar, a tko podstanar, tko je autentičan, tko ima većinu...Rezultat takvog pristupa je proces balkanizacije - namjerno razbijanje funkcionalnih cjelina na manje, nefunkcionalne dijelove, neprijateljski okrenute jedni prema drugima. Dakle, rješenje bi moglo biti pristup utemeljen na resursima", smatra Brkić.

„Dok god smo usmjereni na politike identiteta, vrtjet ćemo se u krug i ganjati vlastiti rep, a pametniji i zreliji od nas nastavit će brati jabuke iz našeg vrta i prodavati ih nama za skupe novce“, zaključuje Antonio Brkić.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu